SAP Global
SAP MAG 29, prosinac 2005.
Kontaktirajte SAP online ili
nazovite +(01)-4820-400
 
     
 

naslovnica | pošalji članak | ispis

Nova kultura za nove medije

Riječ «kultura» rijetko se veže uz nove medije, već uglavnom za tehnologije. Zbog čega je to tako, pokušao je objasniti Tomislav Medak, koji je kroz odgovor na ovo pitanje sagledao i teme: što su novi mediji, zašto se kultura ne vezuje uz tehnologije, odnosno nove medije i utjecaj novih medija na načine na koje živimo.


 

Piše: Sergej Lugović, sergej@1stop.hr

 
Tomislav Medak, Multimedijalni
institut u Zagrebu

Tomislav Medak studirao je filozofiju, njemački jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Svoj rad usredotočio je na sociološku, biopolitičku i medijsku teoriju, točnije socio-teoretske posljedice izazvane novim tehnologijama i novim medijima. Trenutno koordinira teoretski i istraživački program te izdavačke aktivnosti Multimedijalnog instituta u Zagrebu. Također, Medak je aktivni umjetnik u međunarodno priznatoj kazališnoj skupini BADco. Uz to, često sudjeluje kao predavač na filozofskim događanjima i onima koja se tiču izvedbenih i medijskih umjetnosti. Svoja sadašnja istraživanja usmjerio je na sociološke i kulturne inicijative istražujući šire posljedice i mogućnosti postojećeg okvira IPR (Intellectual Property Rights), zaštiti javne domene te modelima upravljanja i predstavljanja kreativne produkcije. Također, jedan je od najzaslužnijih što je i hrvatska «lokalizirala» Creative Commons licencu. (http://creativecommons.org/worldwide/hr/ )


«Novi» mediji – napredak društvene prakse

Na pitanje zašto se riječ «kultura» rijetko pojavljuje u kontekstu novih medija i novih tehnologija valja uzvratiti tvrdnjom da se pojmovi «novi mediji» i «nove tehnologije» javljaju tek u socio-kulturnom kontekstu. Naime, za razliku od određenja prema tehnološkom ustrojstvu, kao što su «digitalni» ili «analogni», «pisani» ili «slikovni" mediji, određenje «novi» mediji može se dodijeliti tek iz shvaćanja tehnologije kroz perspektivu napretka – i to ne napretka tehnološkog usavršavanja, već napretka društvene prakse. U sintagmi «novi mediji» naslućujemo, pored činjenice inovacije i suvremenosti medija, obećanje preobrazbe što je «novi» mediji donose.

Tako je «novi» medij kinematografije sa sobom donio obećanje kolektivnog estetskog iskustva ili estetskog iskustva kao kolektivne prakse. «Novi» medij Mreže sa sobom je donio obećanje demokratizacije masovnih medija u masovnost medija gdje će svatko moći biti medij, medij u kojemu mnogi odašilju poruke mnogima, a ne jedan ili nekolicina mnogima.

A ta gesta povezivanja inovacije u mediju i preobrazbe društva upravo je kulturna činjenica – kulturna činjenica povijesne avangarde. Potraga za «novim» u avangardi podjednako je pretpostavljala revolucioniranje umjetničkog medija i revolucioniranje svijeta izvan umjetničkog djela.

Zanimljivo je iz te perspektive obećanja nove društvene prakse potom sagledati kako se sami «novi» mediji mijenjaju. Primjerice, u praskozorje primjene satelita za prijenos televizijskog programa u SAD, ponuđači satelitskog prijenosa, u svrhu popularizacije tehnologije, ponudili su umjetnicima satelitske linkove za realizaciju umjetničkih projekata.



Novi mediji u akciji

U studenom 1980. godine, dvoje umjetnika, Kit Galloway i Sherrie Rabinowitz, uspostavili su trodnevnu živu satelitsku vezu između TV uređaja i kamera postavljenih u jednom javnom prostoru u New Yorku i drugom u Los Angelesu. Prvog dana prolaznici su bivali zaprepašteni kad bi shvatili da komuniciraju uživo s ljudima na drugoj strani kontinenta. Drugog dana znatiželjnici su počeli igrati igru pantomime i razgovarati o Reaganovoj vladi. Trećeg dana namjernici do kojih je stigla vijest dolazili su se susresti s prijateljima i članovima obitelji od kojih ih je razdvajao čitav kontinent. U ta tri dana satelitski televizijski prijenos uživo postao je dvosmjerni komunikacijski medij i medij društvene participacije – više no što će satelitska televizija nakon toga ikada uspjeti biti, sve do dana današnjeg.

A tu je, pak, na pozornicu trebao stupiti Internet – demokratizirati komunikaciju omogućivši svima da objavljuju, ostvariti interakciju između stroja i čovjeka te postati medijem kolektivne proizvodnje znanja. Međutim, nakon pionirskih dana tekstualnog World Wide Weba, multimedijalne aplikacije pretvorile su interaktivnost u dodatak predizajniranim navigacijama kroz tržišne artikle, a između korisnika i objavljivanja našli su se odredi dizajnera, programera i administratora. Tek smo posljednjih nekoliko godina svjedoci vraćanja demokratizacije komunikacije, mogućnosti direktnog samoobjavljivanja i suradničke proizvodnje kroz slobodni softver i socijalni softver kao što su GNU-Linux, wikiji, blogovi, social bookmarking usluge, itd. Nema «novih» medija bez iznevjernih obećanja «starih» medija, nema «novih» medija bez socio-kulturnih preobrazba.



Kultura i novi mediji

Međutim, pitanje zašto se riječ «kultura» rijetko pojavljuje u kontekstu novih tehnologija može se sagledati i iz perspektive zaoštrenog sukoba između kulturnih industrija i onih tehnoloških. Današnje tehnologije stubokom su preobrazile oblik kolanja kulturnih proizvoda. Dok je u mediju knjige umnažanje jednog primjerka bilo skupo i nepraktično, pa je jedan primjerak kolao od čitatelja do čitatelja, gotovo svako korištenje digitalnog autorskog djela pretpostavlja stvaranje nove kopije djela. Primjerice, svaki put kada otvorite neku stranicu s Interneta ili elektronsku knjigu pohranjenu na tvrdom disku na vašem računalu stvorit ćete kopiju tog djela u RAM-u računala. A budući da je zakon koji štiti autorska djela, Zakon o autorskom pravu, prvenstveno bio kreiran da regulira kopiranje, budući da je umnažanje knjiga bila komercijalna aktivnost u kojoj je trebalo osigurati prava autora, danas imamo zakon čije mehanizme restrikcije – kao što kaže Lawrence Lessig – pokreće gotovo svako čitanje teksta u digitalnom mediju. Više se ne regulira samo komercijalno umnožavanje, već svako umnožavanje. I tu tehnološka industrija dospijeva u potihi sukob s industrijom sadržaja koja želi maksimalno ograničiti i kontrolirati sve savršenije tehnološke mogućnosti kopiranja. Prvi takav pokušaj kulturna industrija je poduzela s DAT-om gdje se kvaliteta kopije intencionalnim tehnološkim zahvatom smanjivala sa svakom daljnjom kopijom. Posljednji takvi pokušaji su Digital Rights Menagement tehnologije. One korisnicima ograničavaju slobodu korištenja i kontrole nad tehnologijama koje su u njihovom posjedu. Kako kulturnoj industriji uspijeva držati u šaci trostruko veću tehnološku industriju, koja ovisi o inovaciji i poboljšanju korisničkih performansi, kompleksno je ideološko-političko pitanje u koje se ovdje ne može ući.



Kulturna proizvodnja i zakonska regulativa

Međutim, nove tehnologije ipak mijenjaju kulturnu proizvodnju. Digitalno umnažanje i razmjena, «prženje» CD-ova i DVD-ova, peer2peer mreže za razmjenu datoteka, itd., usprkos nadanjima kulturne industrije neće nestati. Stoga se regulatorni doseg autorskih prava pokušava proširiti s područja komercijalnog na područje privatnog kopiranja, koje je do sada bilo, uglavnom, izvan njegovog dosega. Uvodi se porez na prazne medije i uređaje za kopiranje i pohranjivanje kako bi i privatno kopiranje postalo isplativo za autore. Međutim, uvođenjem tog privatnog poreza, kojeg ubire autorsko društvo, čini se nepravda u pogledu svih onih upotreba tih medija i tehničkih sredstava koja ne uključuju kopiranje autorskih djela koja brane slobodno kopiranje. Što je s GNU-Linuxom, sa slobodnim stvaralaštvom pod licencama za otvorene sadržaje kao što su Creative Commons, s podacima koji nisu zaštitivi autorskim pravom, s privatnim podacima, s digitalnim javnim dobrima,... Sve su to sadržaji koji dopuštaju i potiču slobodno i besplatno umnažanje, a tim porezom regulacija autorskih prava krši prava u njima koja sama jamči.

Međutim, moguće je zamisliti i model gdje takav porez može postati i pozitivnom općom mjerom – gdje autori za socijalnu sigurnost koju dobivaju temeljem općeg poreza zauzvrat dopuštaju svima da slobodno koriste njihova djela, a da ne moraju pojedinačno plaćati za njih cijenu na tržištu. Model gdje su svima besplatno dostupna sva bogatstva kulturnog stvaralaštva, a autorima je zajamčen prihod za njihov rad. Model istinskog kulturnog bogatstva. Takav model, pod nazivom alternativni kompenzacijski sustav, uistinu je netko i zamislio – znanstvenik s Harvarda, Terry Fischer. Međutim, ne valja se nadati da će velike glazbene i filmske industrije dopustiti da ih dokine model jednakosti, ne valja se nadati da će zagasnuti sustav zvijezda – «novi» mediji će i dalje moći nositi obećanja.


Neke od navedenih incijativa prepoznate su i podržane od SAP-a.

Više informacija na stranicama Transmediale www.transmediale.de i Ars Eletronice www.aec.at

 

 
 

Copyright/Trademark  |  Privacy  |  Impressum