SAP Global
SAP MAG 44, travanj 2007.
Kontaktirajte SAP online ili
nazovite +(01)-4820-400
 
     
 

naslovnica | pošalji članak | ispis

Zašto karijera računalnog programera baš i nije nešto - dio 1.

Konačno, dugo očekivani esej o tome zašto karijera računalnoga programera «baš i nije nešto». S portala Half Sigma, prenosimo tekst objavljen na temu računalnog programerstva i razloge zašto je to zanimanje koje «baš i nije nešto»...

Odabrali: Ivan Belić, ivan.belic@sap.com i Marko Biljan, marko.biljan@sap.com 
Izvor: Half Sigma, www.halfsigma.com

Brza prolaznost kapitala znanja

Najprije da ponovim što sam prethodno napisao o četiri vrste ljudskog kapitala. Računalno programiranje je posao koji, u velikoj mjeri, ovisi o prolaznom kapitalu znanja. Prolazan je zato jer sile koje djeluju stalno mijenjaju jezike i alate potrebne programerima za obavljanje njihova posla. Gotovo u svim drugim strukama, kapital znanja povećava se s godinama jer sve više učite o svom području rada. No, u računalnom programiranju staro znanje postaje potpuno neupotrebljivo i beskorisno. Briga nekoga što vi, na primjer, znate programirati u COBOL-u. To je potpuno beskorisno znanje.
Premda se, osobno, ne bavim tako dugo računalnim programiranjem, već sam doživio da je većina tehnologija s kojima sam započeo svoj rad otišla na smetište. Visual Basic 3.0-6.0? Beskorisno znanje. Nisam vidio neki dobar stari Visual Basic još od 2002. godine. Nemojte, pritom, brkati Visual Basic.NET s klasičnim Visual Basicom. To su dvije potpuno različite tehnologije.

Dakle, koja je prednost 60-godišnjeg programera u .NET-u, u usporedbi s 27-godišnjim programerom u .NET-u, kada obojica, u najboljem slučaju, imaju 5 godina iskustva s programiranjem u .NET-u? Apsolutno nikakva. Ja bih rekao da je, vjerojatno, bolje zaposliti 27-godišnjaka jer je on još uvijek u fazi svoje karijere kada uživa u radu, te je više motiviran za učenje i predani rad, dok je 60-godišnjak, zasigurno, ogorčen time što zarađuje manje od mlađih programera. A nitko ne želi ogorčenog zaposlenika.

Ovo, pak, pretpostavlja da 60-godišnjak uopće i nauči programirati u .NET-u. Svaki put kada se pojavi neki novi jezik ili tehnologija, programer se suočava s dvojbom. Uputi li se u jednom smjeru, radit će s novom tehnologijom, okrene li se u drugome, nastavit će predugo raditi sa starom tehnologijom i izgubit će priključak. Što ste stariji, lakše vam se može dogoditi da krenete krivim smjerom. Jer, koliko god to nekom 22-godišnjaku bilo teško zamisliti, vaša želja da sve ponovo naučite opada s vremenom, pa ćete, vrlo vjerojatno, jednom podleći iskušenju da se predugo zadržite na poznatoj tehnologiji.

Zbog prolaznosti kapitala znanja, računalni programeri u svojoj karijeri brzo dolaze do faze kada njihov stari kapital znanja postaje bezvrijedan, istom brzinom kojom stječu novi kapital znanja. Njihov se ukupni kapital znanja ne povećava, a tako se ne povećava ni njihova zarada. Došli su do plafona u karijeri, što se u ovoj struci događa nakon manje od deset godina rada.

U drugim strukama nije tako. Prisjećam se klasičnog izdanja Analize vrijednosnica, Benjamina Grahama, iz 1933. godine i svoje zapanjenosti činjenicom da je taj materijal bio izvanredno koristan i bitan, premda je napisan prije 65 godina. Odvjetnici još uvijek navode Blackstoneove komentare engleskih zakona iz 1769. godine. Eto vam primjera struke u kojoj kapital znanja propada vrlo sporim tempom.

Nizak prestiž

Računalno programiranje zanimanje je niskog prestiža. O tome svjedoči činjenica da se oni iz imućnih obitelji rijetko odlučuju za računalno programiranje, već radije biraju prestižnije struke poput prava, financija i medicine. Naravno, tu i tamo ima i iznimaka. Jednom je za mene radio programer čiji je otac bio liječnik. No, tipičniji je primjer drugog programera koji nikada nije završio fakultet i omiljeni hobi bio mu je lov. Time dolazimo do pitanja naobrazbe. Studenti na prestižnim sveučilištima ne studiraju računalno programiranje kao glavni predmet. Postoji jedna prestižna visokoškolska ustanova, sveučilište Massachusetts Institute of Technology, koja je posvećena znanosti i tehnici. Na njoj neki studenti, kao glavni predmet, sigurno studiraju “informatiku,” no znanost koja se tamo uči nema veze s prljavim necijenjenim poslom kreiranja internetskih stranica za e-trgovinu pomoću ASP.NET-a. S druge strane, praktično računalno programiranje, popularan je glavni predmet na opskurnim komercijalnim školama kao što je “Sveučilište” Devry i “Sveučilište” u Phoenixu.

Netko će se upitati: „Što nas briga što nema prestiža, ako se dobro plaća?” Dobro je da ste pitali. Ponajprije, postoje neke praktične društvene koristi od percepcije vaše struke kao prestižne. Kao što je napisao jedan useljenik iz Kine na virginijskom sveučilištu: “Kakva god bila vaša funkcija, kao informatičara u društvu uvijek vas povezuju s autsajderima. Na mom fakultetu, u sklopu virginijskog sveučilišta, bogati pomodni dečko s osiguranom karijerom u investicijskom bankarstvu ili pravu uživa daleko bolji status, iako ne mora biti bolje plaćen.”
No, prestiž struke odražava se i na radno okruženje, te na buduću ekonomsku održivost struke, kao što ćemo vidjeti u daljnjem tekstu.

Inozemizacija računalnog programiranja

Ispričavam se zbog korištenja riječi koja ne postoji u rječniku, no inozemizacija najbolje opisuje što se događa s djelatnosti računalnog programiranja.
Prije svega, poznati outsourcing poslova u inozemstvo, poglavito u Indiju. Zbog toga je računalno programiranje u Sjedinjenim Državama djelatnost u kojoj opada broj radnih mjesta, premda će širom svijeta, siguran sam, računalno programiranje rasti. Bi li outsourcing računalnog programiranja i drugih informatičkih zanimanja bio tako izrazit kao trend da je ta djelatnost prestižnija? Ne bih rekao. Ne primjećujem nikakav outsourcing odvjetnika, na primjer. U stvari, zakon propisuje da se isključivo članovi američke odvjetničke komore smiju baviti odvjetničkom djelatnosti, te bi bilo protuzakonito da stranci obavljaju američke pravne poslove.

Druga polovica inozemizacije je praktično prepuštanje domaćeg informatičkog tržišta strancima. To je trend koji se ubrzava izdavanjem posebnih viza, H1-B, koje omogućavaju računalnim programerima da dođu u SAD i uzmu posao američkim programerima. Računalno programiranje (kao i struku medicinskih sestara i njegovatelja) naša je vlada svjesno odabrala za inozemizaciju.

Inozemizacija uspostavlja začarani krug s niskim prestižem struke. Budući da struka ima nizak prestiž, poslodavci se ustručavaju ponuditi velike plaće (dok je za odvjetnika ili investicijskog bankara sasvim u redu da puno zarađuje). Otuda zahtjevi za većim brojem viza H1-B, da se mogu smanjivati plaće. S time u svezi, Amerikanci u struci viđaju sve više smeđih lica, koji jedva da suvislo govore engleski, pa prestiž struke pada još niže. Na računalno programiranje i informatičku djelatnost danas se, općenito, gleda kao na djelatnost stranaca, a ne pravo zanimanje za ambiciozne bijele Amerikance. [Indijci i Azijci, koje sam upoznao u informatičkoj djelatnosti, dragi su ljudi i ja, inače, ne obraćam pozornost na njihov drukčiji izgled, pa ovo ne treba uzimati kao rasističko neprihvaćanje ljudi koji nisu bijelci. Ja samo precizno prikazujem činjenicu da tipičan bijeli Amerikanac negativno doživljava djelatnost u kojoj prevladavaju ljudi koji nisu bijelci. Pritom, stojim iza vlastitog uvjerenja da ljudi koji su rođeni u ovoj zemlji imaju više prava na novac koji se ovdje stvara nego stranci. Azijske zemlje na isti način doživljavaju strance. One su, u pravilu, puno manje otvorene za strane radnike doseljenike nego su to SAD].

Budući da nema razloga vjerovati da će se trend inozemizacije preokrenuti, to jamči da će budućnost djelatnosti biti niže plaće.

Nastavak u sljedećem broju...

 

 
 

Copyright/Trademark  |  Privacy  |  Impressum