SAP Global
SAP MAG 45, svibanj 2007.
Kontaktirajte SAP online ili
nazovite +(01)-4820-400
 
     
 

naslovnica | pošalji članak | ispis

Zašto karijera računalnog programera „baš i nije nešto” (2)

Konačno, dugo očekivani esej o tome zašto karijera računalnoga programera "baš i nije nešto". S portala Half Sigma, prenosimo tekst objavljen na temu računalnog programerstva i razloge zašto je to zanimanje koje "baš i nije nešto"...

Odabrali: Ivan Belić
, ivan.belic@sap.com i Marko Biljan, marko.biljan@sap.com 
Izvor: Half Sigma, www.halfsigma.com

Vođenje projekata također "baš i nije nešto"
Da bi pobjegli od posla, u kojem se "ne piše" dobro starijim programerima, zbog brzog pada vrijednosti kapitala znanja u računalnom programiranju, računalni programeri suočavaju se s potrebom da prijeđu stupanj više, u menadžment ili, s vjerojatnošću, da završe kao pedesetogodišnjaci na poslovima niže kvalifikacijske razine, pogodnima samo za slabija plaćena radna mjesta, poput „osiguranja kvalitete”, jer više ne znaju koristiti najnovije i, tobože najbolje, programerske alate.
Često se kaže da je najprirodniji sljedeći, “viši”, stupanj projektni menadžment. No, prvi problem je činjenica da i ta djelatnost, također, "baš i nije nešto". Ona, čak, i ne zaslužuje riječ “menadžment” u nazivu, jer projektni menadžment ima veze s pravim menadžmentom koliko plastični skaj s pravom kožom. Projektni planer i statusni izvjestitelj bio bi točniji naziv za taj posao. Kada iz naziva izbacite riječ “menadžer”, on gubi veliki dio svoga sjaja, zar ne? Svatko želi biti menadžer, no malo tko bi htio biti projektni planer, a usuđujem se reći da nitko ne bi htio biti statusni izvjestitelj. Statusno izvješćivanje, općenito, najomraženija je aktivnost svakoga tko pokušava nešto stvarno raditi.
Nije moguće pisati o projektnom menadžmetu, a da se ne spomene najgori softver koji je ikada napisan: Microsoft Project. Na nedokučiv način se svekolika djelatnost projektnog menadžmenta razvila oko tog šugavog programa, čiji način uporabe nitko ne može dokučiti. (Vidi moj raniji post o Microsoft Project Serveru i Battlestar Galactica.)
Formalni projektni menadžment više je pseudoznanost nego stvarna struka, jer usprkos sve većoj primjeni metoda za formalni projektni menadžment, koje odobrava Institut za projektni menadžment, (da, imaju oni i svoj vlastiti institut), nema dokaza da se softver popravlja ili da će danas manje softverskih projekata propasti, nego je to bio slučaj prije deset godina, kada je projektni menadžment bio u svojim začecima.
Sve veća popularnost projektnog menadžmenta nema nikakve veze s poboljšanjem softvera. On je, zapravo, više prilagođen da ugodi višem menadžmentu (stvarnim menadžerima koji kontroliraju "kesu s novcem"). Stvarni menadžeri, koji obično nemaju pojma o računalnom programiranju, ali ne vole plaćati velike iznose strancima, obožavaju izvješća koja dobivaju od projektnih menadžera, jer ona stvaraju iluziju da se ostvaruje napredak i da novac, koji se troši na informatički projekt, nije uzalud potrošen.
Čak i ako računalni programer poželi prodati svoju dušu i stupiti u pseudoznanstveno područje projektnog planiranja i statusnog izvješćivanja, taj prijelaz postaje sve teži. Primjetan je trend da se projektni menadžment odvaja u vlastitu disciplinu, s vlastitim obrazovnim zahtjevima i certifikacijskim procesom. Tako će iskusni računalni programer najčešće otkriti da zaposlenici nisu zainteresirani da projektom „upravlja“ bivši računalni programer, nego, radije, traže nekoga s PMI certifikatom i višegodišnjim iskustvom u projektnom menadžmentu.
Taj trend, da osobe bez iskustva u računalnom programiranju upravljaju projektima računalnog programiranja, rezultat je niskog prestiža računalnog programiranja. Oni s izrazito prestižnim poslovima, poput kirurga, ne bi nikada dopustili da im upravlja netko tko nije kirurg. Kod složenih kirurških zahvata, postavit će glavnog kirurga da nadzire operaciju, a ne projektnog menadžera bez ikakvih medicinskih kvalifikacija. Odvjetnici imaju Model Rule 5.4 prema kojem nije etično da odvjetnicima upravljaju osobe druge struke.
Očito, problem djelatnosti računalnog programiranja leži u pomanjkanju neke središnje organizacije koja bi uspostavila prepreke bavljenju djelatnosti i lobirala kod državnih i lokalnih zakonodavaca.

Uvjeti rada nisu "baš nešto"
Ovdje je, opet, riječ o prestižu. Kada je tvrtka za koju sam radio htjela uštedjeti na najmu prostorija, pogodite koji su odjel odlučili premjestiti u jeftiniji, satelitski ured? Pogodili ste, informatički odjel.
Planirate li jednoga dana imati vlastiti osobni ured, računalno programiranje sigurno nije pravi put za vas. U odvjetničkoj tvrtki svaki odvjetnik ima vlastiti ured. Računalni programeri rade u pregratcima, dakle ne smatraju ih dovoljno važnima da bi dobili lijepe radne prostore.
Poslodavci su, čak, previše škrti da bi ulagali u prave alate za računalne programere. Uzmite, na primjer, monitore. Svaki računalni programer zna da se suvremeni razvojni alati najlakše koriste ako imate doista veliki monitor, jer možete vidjeti više linija koda odjednom, te zato što postoji hrpa pomoćnih prozora koji glavnom prozoru s kodom kradu prostor na zaslonu. Moj kućni monitor je 21”, 1600 x 1200, Samsung SyncMaster 214T, koji je, svakako, vrijedio svoje cijene od otprilike U$900,00 koliko sam ga platio. Poslodavac koji je zainteresiran za najveću moguću produktivnost svojih softverskih programera trebao bi im osigurati odgovarajuće kvalitetne monitore, ali to nije slučaj. Gdje god sam radio, računalni programeri nikada nisu imali najbolje monitore.
Provirite li u grafički odjel, vidjet ćete zaista velike monitore. Grafičari bi, svakako, mogli  koristiti i manje monitore, no premda su manje plaćeni od računalnih programera, uspjeli su uvjeriti više razine menadžmenta da je za njihov rad neophodan bolji hardver. Kada računalni programeri zatraže bolji hardver, često ih doživljavaju kao cmizdrave šmokljane koji samo žele razbacivati novac tvrtke na nepotrebne tehnološke igračke.
Drugi stručnjaci dobiju odgovarajući alat za rad. Na primjer, odvjetnici pristup u Westlaw ili Lexis, kao i u knjižnicu s knjigama. Iznos novca koji se godišnje, po odvjetniku, potroši na materijale za istraživanje, posve sigurno premašuje iznos koji se godišnje potroši po računalnom programeru na računalni hardver. Kada bi se prema odvjetnicima odnosilo s jednakim nepoštivanjem, kao što je to slučaj s računalnim programerima, bilo bi im rečeno da prestanu cmizdriti o pomanjkanju materijala za istraživanje i koriste javnu knjižnicu.

Koja je, dakle, struka poželjna?
Nakon što sam si dao toliko truda da objasnim zašto računalno programiranje "baš nije nešto", mislim da bi bilo pošteno predložiti neke bolje struke mladima koji ovo čitaju. Nažalost, to baš i nije tako lako. Najbolje struke, upravo zato što je u njima tako dobro raditi, opsjeda više ljudi nego što u njima ima mjesta. Tako možete diplomirati pravo da biste otkrili kako vas nitko neće prepustiti nekom od izglednih mjesta za dobru karijeru.
Moje je mišljenje da, ako se ne možete "ubaciti" na neki od najboljih 14 pravnih fakulteta ili na neki od vrhunskih ekonomskih fakulteta, javno računovodstvo vjerojatno pruža bolje izglede za karijeru od računalnog programiranja. Trebate započeti kao revizor u nekoj od računovodstvenih tvrtki velike četvorice, pri čemu vam plaća u početku karijere neće biti tako velika kao u računalnom programiranju, no stariji računovođe barem su cijenjeni zbog iskustva i znanja. To je struka u kojoj možete imati zaposlenje i kad vam bude četrdeset ili pedeset godina.
Ako ste tehnički orijentirani, trebate razmotriti mogućnost karijere u patentnom pravu. Za to morate steći diplomu tehničke struke i, potom, studirati pravo. Budući da je vrlo mali postotak svršenih studenata prava osposobljen za prakticiranje patentnog prava, moći ćete se zaposliti u djelatnosti zaštite intelektualnog vlasništva, za što drugi svršeni studenti prava nisu kvalificirani.

 

 
 

Copyright/Trademark  |  Privacy  |  Impressum