SAP Global
SAP MAG 73, svibanj 2011.
Kontaktirajte SAP online ili
nazovite +(01)-4820-400
 
     
 

naslovnica | pošalji članak | ispis

Pozdrav iz zemlje Safari

Početkom godine raspisale su se dnevne novine da su sindikati poručili da "Otkazi u državnim službama nisu rješenje za krizu", a u podnaslovu jednog teksta bilo je navedeno "Ne pristajemo na ulogu žrtvenog jarca. Zaposleni u javnom sektoru dijele zabrinutost za gospodarsko stanje i žele svojim radom doprinijeti izlasku iz krize, ali kroz reforme." Ovo zaslužuje malu analizu.

Piše: Igor Dropulić, SAP

Danas je u Hrvatskoj brojka od 400 tisuća nezaposlenih bolna istina. Sva radna mjesta, izgubljena u poslijednje dvije godine krize, iz realnog su sektora. Zaposlenici iz proizvodnih, trgovačkih, uslužnih i raznih drugih djelatnosti ostali su bez posla jer im njihovi poslodavci nisu više mogli isplaćivati plaće koje nisu bile pokrivene prihodima. Kako li se osjećaju ti ljudi? Jesu li oni žrtveni jarci? Poznata činjenica je da većina radnika u realnom sektoru već dvije godine ne zna što je božićnica, darovi za djecu, regres i ostale "egzote" iz kolektivnog ugovora. Poznato je i da je većina zaposlenika iz realnog sektora pristala na neki oblik smanjenja plaće kako bi osigurala radno mjesto i ostala raditi i u krizi. S druge, pak, strane "digla se kuka i motika" kada se pokušalo dirnuti u prava zaposlenika u javnom sektoru. Potpisivao se referendum, puno se glasnica "poderalo" i radnih dana izgubilo na šetnje po ulicama i trgovima da bi se osiguralo da zaposlenici u javnom sektoru/državnim službama osiguraju božićnicu, regres i darove za djecu. Zaposleni u javnom sektoru/državni službenici primaju plaću iz proračuna. Tko puni taj proračun? Porezi. Tko plaća poreze? Porezni obveznici – fizičke i pravne osobe. Znate li da je priljev od gotovo svih poreznih vrsta bitno opao u zadnje dvije godine? Znate li da onog trena kada osoba izgubi radno mjesto ona prestaje doprinositi državnom proračuni kroz poreze na plaće i iz njih, te počinje biti korisnik socijalnih transfera, odnosno novaca iz proračuna? Time svaki otkaz u realnom sektoru ima dvostruki udar, ne samo na smanjenje proračunskih prihoda, već i na povećanje proračunskih izdataka. Ali, ono što je ovdje bitno je da se svakim naglašavanjem da se u javnom sektoru ne smiju davati otkazi, uz inzistiranje da se stečena prava ne smiju dirati, zapravo, Hrvatsku dijeli na dva dijela: one koji žive u realnom svijetu i osjećaju sve udare krize i ostalih gospodarskih nepogoda, i one koji su na sve to imuni i žele svojim radom pridonijeti izlasku iz krize, ali kroz reforme. Kakve reforme? Postoji li reforma javnog sektora koja povećava broj radnih mjesta? Ili zadržava njihov isti broj? Tehnologija javnih službi nije visokoinovativna grana gospodarstva u kojoj se poslovni procesi često mijenjaju. Zapravo, gotovo se nikada ne mijenjaju... Ako mi ne vjerujete, posjetite najbliži šalter neke državne institucije sa svojom bakom, ona će vam potvrditi da je, uglavnom, sve isto kao i u njezino doba. Znači tehnološka reforma je "out of question." Preostaje reforma procesa i/ili povećavanje učinkovitosti. Oba ova procesa u realnom sektoru dovode do preraspodjele ljudskih resursa i nužne promjene opisa radnog mjesta za veći broj zaposlenika. Nerijetko se događa da je određeni broj zaposlenika u novoj organizaciji bez opisa radnog mjesta i mora napustiti organizaciju. Znači, opet otkazi... Irska, da bi dobila novce od EU, morala je osmisliti program restrukturiranja javnog sektora i smanjiti broj zaposlenih za nekoliko desetaka tisuća. U SAD se događa slični proces. Je li netko rekao Grčka? Što mislite, što će se tražiti od naše Vlade kada zapita EU za pomoć onoga trenutka kada voda dođe do nosnica?

Zašto je u realnom sektoru gubitak posla dio života i izazov na koji svatko mora biti spreman, a u javnom sektoru nemogući događaj? Čega se boje ti zaposlenici? Zar nemaju dovoljno samopouzdanja i vjere u svoje sposobnosti da će naći drugi posao? Jer to se od nas, iz realnog sektora, a priori očekuje. Zamislite da se na ovakav način odnosi bilo tko od nas prema kućnom budžetu. Pa se dogodi da se smanje priljevi u kućni budžet jer je jedan bračni drug doživio da mu se smanji plaća. Ali, drugi bračni drug inzistira da se i dalje ide na skijanje (božićnica), ljetovanje (regres), zatim da se ne smanjuju mjesečni izdaci kućanstva ni u kom slučaju... Što preostaje? Mogu otići u banku dići kredit, ili posuđivati od nekog drugog. Upravo to se događa s Hrvatskom već dugi niz godina, i premda je svima jasno da je to put u propast mi, ipak, hrabro koračamo naprijed! Svako radno mjesto je dragocjeno jer nezaposleni je nezaposleni, bez obzira na djelatnost iz koje je došao. Svi imamo i djecu i kredite i obveze i standard života na koji smo navikli. Ali, nikada mi neće biti jasno zašto bi bilo normalno da neki od nas imaju životni rizik da mogu ostati bez posla, a za druge je to tabu tema zbog koje će izaći na cestu i zaustavljati promet. Svake godine čudimo se kada ankete među studentima pokažu da su za njih najatraktivniji budući poslodavci ili država ili javni sektor. Konkurentnost plaća, zasigurno, nije tome razlog. Isto kao što je vrlo vjerojatno da je razlog tome sindrom "zaštićenosti". Pitanje je, onda, kakve to buduće generacije dobivamo, gdje će doći budući poduzetnici i stvaratelji nove vrijednosti? Nije li krajnje vrijeme da sustav vrijednosti u našem narodu konačno ujednačimo i da se status zaposlenika u svim segmentima našeg društva tretira na isti način? Jer svaka će vlast uvijek postupiti konformistički i izaći ususret "zahtjevu" iz teksta na koji se referiram, jer iduće godine (i svake druge) su izbori, ali što kada nam više ne budu htjeli posuđivati novce? Odakle ćemo onda skupiti za plaće zaposlenika koji ih dobivaju iz proračuna? Na kraju ćemo ceh neodgovornosti i rasipanja platiti i mi i naši unuci, i kada balon pukne više neće biti važno u kojem sektoru je netko radio, jer posao bi, sam po sebi, mogao postati rijetka privilegija.

 

 
 

Copyright/Trademark  |  Privacy  |  Impressum