SAP Global
SAP MAG 74, lipanj 2011.
Kontaktirajte SAP online ili
nazovite +(01)-4820-400
 
     
 

naslovnica | pošalji članak | ispis

Zašto ne postoji hrvatski prijevod pojma „public servant“?

Nedavno smo se, moja obitelj i ja, odlučili na zajednički ručak. Najavili se u omiljenom restoranu, pokrcali djecu u automobil i sretni krenuli zajednički objedovati. Na ulasku u restoran nalazi se rampa koja štiti privatni parking restorana od nepozvanih, odnosno čuva parking samo za goste restorana. Skrećući s glavne ceste i polako prilazeći rampi i zvonu, kojim bi zamolili da se rampa za nas podigne, polako smo ušli u zonu sumraka... Primjetili smo da se prema nama užurbanim korakom približava ženska osoba u policijskoj uniformi frenetično mašući rukama i nešto signalizirajući. Slijedi dijalog.

Piše: Igor Dropulić, igor.dropulic@sap.com

Mašuća policajka: NAZAD!

Moja draga (vozačica): Dobar dan. Zakaj?

Mašuća policajka: NAZAD! Ne možete ovdje biti!

Ja (suvozač skrušeni): Dobar dan, znate mi smo gosti restorana i htjeli bismo se parkirati.

Policajka prestaje mahati i staje pored auta: Imamo najavljeni dolazak „delegacije“ i ne smijete ovdje biti.

Moja draga: A kamo da idemo? (povišenim glasom) Da isparimo? (N.B. Radi se o trudnici u 8 mjesecu trudnoće ).

Ja (suvozač, raspigani sa zaštitničkim stavom): Gospođo, mi ne mrdamo nikud. Osim na parkiralište. Čim se digne rampa.

Policajka: Delegacija... štićene osobe... ne smijete biti ovdje... meni su naložili... (ne maše više rukama i pristojna je).

Ja (izašao iz automobila koji i dalje stoji pred brkljom): Gospođo, ja znam da vi samo radite svoj posao, ali molim vas shvatite, mi smo gosti ovog restorana, ući ćemo na parking koji je za nas rezerviran i pojest ćemo svoj ručak. Vaša „delegacija“ su ljudi od krvi i mesa. Jamčim vam da im od nas ne prijeti nikakva opasnost, a osim toga, NE PADA MI NAPAMET NJIMA SE SKLANJATI! Naime, gospođo draga, oni plaću primaju od poreza koji ja plaćam, oni su moji izabrani predstavnici i prema njima ja osobno ne njegujem nikakvu obvezu, niti ih smatram imalo vrijednijima od mene.

Policajka: Dobro gospon, molim vas shvatite me... (Uto se diže rampa i moja draga ufurava automobil na parking). Policajka nas (opasne teroriste s troje djece i četvrtim na putu) trćećim korakom obavještava da se parkiramo na udaljeni rub parkirališta da se, valjda, gospoda „štićene osobe“ ne uplaše crvenog autića (ipak je ta boja agresivna). Ja se, šećući polako, približim šefu restorana, koji je izašao na dvorište da nas pozdravi, i pojadam mu se da nisam znao da ima dvije vrste gostiju: one koji su „štićeni“ i one koje se smije šikanirati kada se približe „štićeni“. Naš razgovor slušaju dvojica policajaca iz jedinice za štićenje i pratnju (to su vam oni ošišani momci što im „federi“ vire iz uha i stalno su im sakoi/kaputi zakopčan da se ne vidi hardware ) i jedan od njih komentira:

  • Samo mirno gospodo, ne trebate se žestiti.

Na to mu šef restorana odgovori:

  • Gledajte dečki, nemrete mi stalne goste gnjaviti jer vama netko dolazi. Oni imaju pravo i jesti i parkirati i biti u restoranu. Nemrem ja restoran zatvoriti jer vaša „štićena osoba“ dolazi.

Sada stiže intersantni dio, odgovor policajca:

  • Gospodine, vi morate biti svjesni da mi imamo ovlasti mijenjati vaša kućna pravila prema svom nahođenju, smatramo li da je to nužno iz sigurnosnih razloga.

Na to je dobio odgovor šefa restorana:

  • Mislim da će se, sljedeći puta, vaša delegacija morati uputiti u neki drugi restoran. Ja sve svoje goste jednako cijenim i poštujem, i ne mislim praviti razliku među njima.

Ovdje treba stati i razmisliti jer imamo ozbiljan problem. Naime, nije predmet rasprave koliki su sigurnosni problem moja malenkost, moja draga trudnica i troje male djece, nije problem ni što je policajka na ulazu bila sva u panici, nije problem niti što dečki zaduženi za sigurnost pričaju više nego što bi trebali, nije problem čak ni to što se za određene situacije rade određeni sigurnosni protokoli. Ništa od toga nije problem. Ono što jest problem je totalni manjak osjećaja za vrijeme i mjesto onih koji su te službene osobe poslali pred restoran da „masiraju“ nedužne građane. Republika Hrvatska je demokratska zemlja u kojoj su svi građani ravnopravni i s jednakim pravima. Kada mi se moja prava uskraćuju vjerojatno je da će za to postojati dobri razlozi. Uskraćivanje moga prava slobodnog kretanja, koje je povezano s dolaskom nekakve delegacije na ručak u javni restoran otvoren za sve goste (jer ako se radi o tako važnim ljudima ZAŠTO ONDA NISU ZAKUPILI I ZATVORILI RESTORAN SAMO ZA SEBE) je nonsens. Poglavito u današnje vrijeme kada je bahatost i samoživost dužnosnika nešto na što su obični ljudi sve osjetljiviji. U svijetu, pojam kojim se nazivaju „dužnosnici“ je public servant („sluga“ javnosti). Mi adekvatni prijevod (uporabni naziv) za takav pojam nemamo. Jer je našim velmožama vjerojatno ispod časti nazivati se slugama javnosti. A, zapravo, nije taj pojam ni bez vraga. Naime, svi ti naši „dužnosnici“ primaju svoje plaće iz poreza kojega mi „obični građani“ plaćamo. MI NJIH PLAĆAMO! Kada ste zadnji put imali osjećaj da oni to znaju, shvaćaju i da se sukladno tome ponašaju? Osjećaj za mjeru, skromnost, skrušenost, polaganje računa, transparentnost, štedljivost,... kada ste zadnji puta doživjeli tako nešto od naših „dužnosnika“? Osobno sam „kratkog fitilja“ u situacijama sličnim navedenoj i zaista svaki put ne pristajem na to da me se gura na stranu da se mičem ikome i da podvijena repa čekam da se nekakav velmoža namiri, pa da onda ja, „sitna raja“, mogu nastaviti sa svojim životom. I iskreno mislim da je krajnje vrijeme da se svi naši građani počnu tako ponašati. Jer kada se sljedeći put zapitate zašto su „oni“ tako bahati, samoživi, rastrošni i puni sebe, znajte da je to samo zato JER IM MI TO DOPUŠTAMO. Krajnji je čas da se u aktivnu uporabu hrvatskog jezika ubaci prijevod pojma „public servant“. Moj je prijedlog da to bude „sluga narodni“. I da onda ti naši „sluge narodni“ zaista žive za to da svoju plaću zarade služeći svome narodu koji ih je izabrao i „stavio“ na to mjesto. Sve dotle dok god im mi to dopuštamo, zaslužujemo da se prema nama ponašaju ovako kako to sada čine.

P.S. Razlog za svu ovu zbrku u restoranu bio je dolazak na ručak veleposlanika jedne srednjeazijske zemlje u pratnji jednog službenika jednog našeg ministarstva. I sve „sile“ ostalih pratećih službenika.

 

 
 

Copyright/Trademark  |  Privacy  |  Impressum